Povijest Hrvatskog liječničkog zbora
Hrvatski liječnički zbor (skraćeni naziv: HLZ) je javna udruga hrvatskih liječnika (doktora medicine i doktora stomatologije).
HLZ osnovan je 26. veljače 1874. radi unapređenja zaštite zdravlja naroda, stručnog i znanstvenog rada, njegovanja liječničke etike i zaštite staleških interesa. Hrvatski liječnički zbor osnovan je pod imenom Sbora liečnikâ kraljevina Hrvatske i Slavonije, a službeni glasnik Liečnički viestnik izašao je siječnja 1877. godine. Godine 1919. mijenja ime u Zbor liječnika Hrvatske, Slavonije i Medjumurja. Godine 1923. potegnulo se pitanje promjene imena u Hrvatsko liječničko društvo, a 1939. godine promijenjeno je ime u Hrvatski liječnički zbor. Nadalje, 1945. godine promijenjeno je ime u Zbor liječnika Hrvatske. Akademija ZLH osnovana je 1971., te dodjela diploma počasnim članovima, diplome i spomen plakete Ladislav Rakovac i Pavao Ćulumović za istaknuti zdravstveni rad. Naziv Hrvatski liječnički zbor vraćen je 26. veljače 1991. i ponovo su pokrenute Liječničke novine. Godine 1992. primljen je u članstvo Svjetskog liječničkog društva (skraćeni naziv: eng. WMA). U krilu Hrvatskoga liječničkog zbora osnovana je 1961. godine Akademija medicinskih znanosti Hrvatske kao i Komisija za znanstvenog – istraživački rad Glavnog odbora HLZ-a.
Konstituirajuća sjednica Senata, po prvi puta u povijesti HLZ-a održana je 1. lipnja 2015. godine. Članovi Senata su bivši predsjednici, prvi dopredsjednici, uglednici HLZ-a. Prvi predsjednik Senata HLZ-a bio je prof.dr.sc. Andrija Pavić, dr. med.
U listopadu 2013. godine Republika Hrvatska i HLZ postaju punopravni članovi Europske unije liječnika specijalista (skraćen naziv: eng. UEMS)
Dan liječnika u Hrvatskoj obilježava se na dan osnutka HLZ-a, svakog 26.veljače.
Pogled u Ilicu s Jelačićeva Trga. Na lijevo stara bolnica, iz god. 1804., na desno nekadašnja Stankovićeva kuća, do nje Hotel “Kaiser vo Oesterreich” iz god. 1868.
Predsjednici
Predsjednici od 1874. godine su:
Franjo Milličić rođen je 1813. godine u Petrinji, a diplomirao je na Medicinskom fakultetu 1834. godine u Beču gdje nastavlja stručno obrazovanje. Radio je kao liječnik u Zagrebu više od 30 godina, a za svoje zasluge dobio je prestižna javna priznanja poput viteškog reda Franje Josipa I. te imenovanje za županijskog fizika i kraljevskoga zdravstvenog savjetnika. Dr. Franjo Milličić preminuo je 31. prosinca 1876. godine u Zagrebu.
Ante Schwarz rođen je 1832. godine u Požegi. Medicinu je studirao u Beču. Napisao je udžbenik za studente Medicinskog fakulteta pod naslovom „Opisna anatomija ili razudbarstvo čovječjeg tiela“, koji se smatra prvim većim znanstvenim medicinskim djelom na hrvatskom jeziku. Dr. Ante Schwarz zaslužan je za unaprjeđenje zdravstvene službe, osnivanje primaljske škole u Zagrebu i početak gradnje bolnice za duševne bolesti u Vrapču.
Šime Švrljuga rođen je u Fužinama 1838. godine. Studij medicine završava u Beču. Dodijeljeno mu je odličje Franje Josipa I. zbog brige za ranjenike i bolesnike tijekom rata u Italiji. Godine 1874. imenovan je na dužnost fizika grada Zagreba, koju je obavljao punih 35 godina. Kao fizik zaslužan je za izgradnju groblja na Mirogoju i kanalizacije u zagrebačkim bolnicama. Umirovljen je 1909. godine kad je odlikovan viteškim redom Franje Josipa I. za dugogodišnji savjestan rad. Dr. Švrljuga preminuo je u Zagrebu 15. veljače 1910. godine.
Ladislav Rakovac rođen je 1847. godine u Varaždinu, a medicinu i kirurgiju studirao je u Beču, gdje i ostaje nakon završetka studija. Godine 1874. odlazi u Zagreb i zapošljava se kao primarni liječnik internog odjela u Bolnici milosrdne braće. Tijekom obnašanja funkcije tajnika i upravitelja zdravstvenog odjela dr. Rakovac bio je zaslužan za velik broj zdravstvenih odredbi (Zakon o cijepljenju, liječenje tuberkuloze po Kochu, naputak protiv širenja sušice). Dr. Rakovac umro je u Zagrebu 14. travnja 1906. godine.
Aleksa Vancaš rođen je u Požegi 1808. godine, a studij medicine završio je u Budimpešti 1832. godine. Bio je član odbora i blagajnik u Matici ilirskoj i jedan od prvih hrvatskih preporoditelja. Također, bio je predsjednik Narodnog doma i narodne – ilirske dvorane. Godine 1845. dr. Vancaš sudjeluje na osnivačkoj skupštini Zagrebačkoga lěčničkog družtva. Bio je zastupnik grada Zagreba više od trideset godina, a njegovim je zaslugama Zagreb opskrbljen dovoljnim količinama pitke vode. Dr. Vancaš umro je 28. lipnja 1884. godine.
Josip Kallivoda-Falkensteinski rođen je 1820. godine u Osijeku. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Budimpešti 1843. godine. Bio je jedan od osnivača Družtva slavonskih liečnika u Osijeku i prvi je predsjednik Družtva izabran na tu dužnost 1874. godine. Tijekom života dobio je brojna priznanja i odličja poput: zemaljski praliječnik, vladin izvjestitelj kr. zem. zdravstvenog vieća, prvi dopredsjednik družtva „Crvenog križa zemalja krune Ugarske, kraljevina Hrvatske i Slavonije“, začasni član Sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije, družtva kranjskih liečnika u Ljubljani i srpskih liečnika u Beogradu. Dr. Kallivoda-Falkensteinski preminuo je 1892. godine u Zagrebu.
Ladislav Rakovac rođen je 1847. godine u Varaždinu, a medicinu i kirurgiju studirao je u Beču, gdje i ostaje nakon završetka studija. Godine 1874. odlazi u Zagreb i zapošljava se kao primarni liječnik internog odjela u Bolnici milosrdne braće. Tijekom obnašanja funkcije tajnika i upravitelja zdravstvenog odjela dr. Rakovac bio je zaslužan za velik broj zdravstvenih odredbi (Zakon o cijepljenju, liječenje tuberkuloze po Kochu, naputak protiv širenja sušice). Dr. Rakovac umro je u Zagrebu 14. travnja 1906. godine.
Ivan Kosirnik rođen je u Studencima u Štajerskoj 1847. godine. Studij medicine završio je 1876. godine u Grazu. Primarnim liječnikom biva imenovan 1883. godine, a 1885. godine postaje ravnateljem Bolnice milosrdnih sestara. Autor je i nekoliko objavljenih priloga u Liečničkom viestniku. Godine 1915. dr. Kosirnik odlazi u mirovinu, kada je odlikovan naslovom kr. savjetnika. Objavio je knjigu pod naslovom „Prva pomoć kod nenadanih nesreća“ 1891. godine, koju izdaje zajednica hrvatsko-slavonskih dobrovoljnih vatrogasnih društava te knjigu „Higijena ili nauka o zdravlju za školu i dom. Prim. dr. Ivan Kosirnik preminuo je 18. lipnja 1924. godine u Zagrebu.
Dragutin Mašek vitez Bosnadolski rođen je 1866. godine u Zagrebu, a studij medicine završio je u Grazu i Beču 1890. godine. Nakon završetka fakulteta vraća se u Zagreb i radi na kirurškom odjelu Bolnice milosrdnih sestara, a nakon preseljenja bolnice u Vinogradsku ulicu preuzima novoosnovani III. odjel kao primarij. Na njegovu odjelu primijenjena je prva terapija injekcijama salvarzana, izvedena je prva traheobronhoskopija, prva trepanacija uha i prva ekstirpacija larinksa. Kao predsjednik Zbora liječnika kr. Hrvatske i Slavonije zalagao se za otvorenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a 1918. godine imenovan je za redovitog profesora na tom fakultetu. Kao predstojnik uredio je Otorinolaringološku kliniku te postavio temelje za razvoj otorinolaringologije kao specijalističke discipline u našoj sredini. Prof. dr. Dragutin Mašek umro je 19. ožujka 1956. godine.
Josip Lochert rođen je u Županji 1871. godine, a medicinu je studirao u Grazu. Godine 1918. postaje glavni liječnik vojnog saniteta Narodnog Vijeća, a godinu dana kasnije pristupio je u zdravstveni odsjek Vlade Hrvatske i Slavonije. Dr. Josip Lochert zaslužan je za osnivanje škole za medicinske sestre u Zagrebu, koja je osnovana 1921. godine. Također, bio je jedan od članova odbora za izgradnju i uređenje Škole narodnog zdravlja u Zagrebu 1925. godine. Dr. Lochert postaje 1945. godine pročelnikom Gradskoga narodnog odbora u Zagrebu te ravnateljem bolnice za liječenje ozljeđenika Zemaljskog zavoda za socijalno osiguranje. Dr. Josip Lochert umro je u Zagrebu 1. svibnja 1946. godine.
Aleksandar Blašković rođen je u Varaždinu 1882. godine. Studij medicine završio je u Budimpešti i Beču, nakon čega dolazi u Zagreb gdje radi kao liječnik u Bolnici milosrdnih sestara. U Bolnici milosrdnih sestara osniva 1928. godine prvi samostalni urološki odjel u Hrvatskoj. Bit će zapamćen po prvoj izvedenoj nefrotomiji i nefrektomiji 1920. godine, a 1921. godine po prvoj Coffeyjevu bilateralnoj ureterosigmoidostomiji, 1922. godine prvih šest transnazalnih hipofizektomija, 1924. godine prve perinealne prostatektomije i još mnoge druge. Godine 1927. izabran je za honorarnog profesora urologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a 1944. godine za redovitog profesora pri Katedri za urologiju. Svojim je radom i zalaganjima zaslužan za potvrdu urologije kao samostalne medicinske struke, a osnovao je i prvu urološku školu. Preminuo je u Zagrebu dana 27. ožujka 1953. godine.
Miroslav pl. Čačković-Vrhovinski rođen je u Zagrebu 1865. godine, a Medicinski fakultet završava u Beču 1895. godine. Nakon završetka fakulteta radi u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu kao pomoćni liječnik, a zatim kao primarijus te šef kirurškog odjela. Bio je jedan od trojice osnivača Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te je 1918. godine izabran za redovitog profesora kirurgije i prvog dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Također je prvi izveo niz kirurških zahvata, osobito na području abdominalne kirurgije i neurokirurgije. Godine 1927. objavio je priručnik prve pomoći pod naslovom „Prva pomoć kod nezgode i naglog oboljenja“, a godinu dana kasnije objavio je i knjigu „O anamnezi naročito onoj u kirurgiji“. Od 1924. godine bio je predsjednik Pučkog sveučilišta. Umro je u Zagrebu 29. lipnja 1930. godine.
Dana 25. siječnja 1925. godine na godišnjoj skupštini za predsjednika je izabran Aleksandar Blašković. U toj godini Zbor liječnika Hrvatske, Slavonije i Medjumurja u Zagrebu podnosi predstavke o pravilnoj socijalizaciji medicine, o pravu podjeljivanja liječničke prakse, o specijalizaciji, o liječničkom stažu, o uređenju inspektorata, o sanitetskom savjetu i Ministarstvu zdravstva. Raspravlja se i o nacrtu zdravstvene organizacije koji je sastavio dr. Vinko Gregorič. Godine 1927. Zbor je s velikom pozornosti pratio prilike medicinskih znanosti na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, raspravljalo se o javnom zdravstvu, o osnivanju doma Zbora liječnika, o podupiranju udovica i djece umrlih liječnika. Umro je 1927. godine.
Karlo Radoničić rođen je u Trstu 1879. godine. Nakon završetka studija medicine u Beču ondje 1906. godine počinje raditi u Općoj bolnici na odjelu prof. Ortnera. Radio je i kao primarijus u Vojnoj bolnici u Beču.
Godine 1919. izabran je za redovitog profesora za unutrašnje bolesti na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i predstojnika Medicinske klinike te dolazi u Zagreb. Tada osniva Medicinsku (internu) kliniku, gdje 1920. godine počinju prva predavanja i vježbe. Također je obnašao funkciju rektora Sveučilišta u Zagrebu i dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu izabran je 1930. godine, a osnovao je i Dom visokoškolaca. Prof. dr. Karlo Radoničić preminuo je 12. studenoga 1935. godine u Zagrebu.
Janko Božić rođen je u Zagrebu 1889. godine, a medicinu je studirao u Beču, Pragu i Innsbrucku. Karijeru je započeo kao sekundarni liječnik na Internom odjelu u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu. Radio je kao liječnik na bojištima za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a nakon rata vratio se u Zagreb i započeo specijalizaciju iz dermatovenerologije. Osnovao je Gradski ambulatorij za kožne i spolne bolesti u Zagrebu 1921. godine, prvi kožno-venerični dispanzer u Hrvatskoj. Dr. Janko Božić umro je 26. travnja 1975. godine u Zagrebu.
Pavao Ćulumović rođen je u Sv. Jurju kraj Senja 1868. godine. Godine 1893. završava studij medicine u Grazu te se zapošljava u bolnicama u Osijeku, Ogulinu i Bjelovaru. Početkom 1909. godine premješten je u županijsku bolnicu u Bjelovaru, a krajem godine odlazi u službu u Bolnici milosrdne braće. Ondje je imenovan za ravnatelja i voditelja internog odjela. Dr. Pavao Ćulumović prvi je uveo sustavnu laboratorijsku dijagnostiku unutrašnjih bolesti. Preminuo je u Zagrebu 12. studenoga 1963. godine, a njemu u spomen ustanovljeno je odličje Zbora liječnika Hrvatske – diploma i plaketa „Pavao Ćulumović“ za doprinos znanstvenom radu. Hrvatski liječnički zbor i danas dodjeljuje to odličje za visoko cijenjena dostignuća u području medicinskih znanosti.
Vladimir Ćepulić rođen je u Novom Vinodolskom 1891. godine. Medicinski je fakultet pohađao u Beču, Innsbrucku i Berlinu. Godine 1920. u Zagrebu osniva odjel za tuberkulozu u Zakladnoj bolnici i biva imenovan primarijusom i šefom tog odjela. Godine 1921., u sjevernoj Hrvatskoj, u Zakladnoj je bolnici osnovao prvi Antituberkulozni dispanzer. Također predlaže osnivanje škole za sestre pomoćnice u Zagrebu, što je realizirano 15. siječnja 1921. godine, a on postaje ravnateljem. Njegovim zalaganjem osnovana je i prva škola za sestre bolničarke u Zagrebu.
Godine 1934. Vladimir Ćepulić osnovao je Institut za tuberkulozu, spojivši bolnički odjel i Antituberkulozni dispanzer. Od 1927. godine predaje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu kao honorarni profesor, a 1942. godine postaje redoviti profesor ftizeologije na Katedri opće i specijalne interne medicine. Ravnatelj bolnice za tuberkulozu u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu postao je 1950. godine. Godine 1922. postaje savjetnikom Internacionalne unije za borbu protiv tuberkuloze u Parizu. Preminuo je 24. ožujka 1964. godine u Zagrebu.
Srećko Šilović rođen je u Praputnjaku kraj Sušaka 1885. godine. Medicinu je studirao u Beču, a nakon završetka fakulteta odlazi u Brazil gdje radi kao liječnik opće prakse do završetka Prvoga svjetskog rata. Godine 1920. vraća se u Hrvatsku i počinje raditi kao liječnik u Ginekološkoj klinici u Zagrebu i specijalizirati ginekologiju. U današnjoj KB Merkur osniva novi ginekološki odjel 1935. godine. Tijekom rata izabran je za vijećnika ZAVNOH-a. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata bio je pomoćnik ministra za narodno zdravlje NR Hrvatske, a 1947. godine imenovan je ambasadorom u Brazilu i Meksiku. Dr. Srećko Šilović preminuo je 1960. godine u Zagrebu.
August-Gustav Forenbaher (Forenbacher) rođen je u Fužinama 1891. godine. Studij medicine završio je u Grazu. Godine 1941. imenovan je za predstojnika Odjela za kožne i spolne bolesti Državne bolnice u Banjoj Luci. Nakon tri godine rada u Banjoj Luci vraća se u Zagreb i počinje raditi u Bolnici milosrdnih sestara (poslije Bolnici „Dr. Mladen Stojanović“), gdje radi kao primarij i šef Odjela za kožne i spolne bolesti, ali i ravnatelj bolnice. Godine 1945. prim. dr. Gustav Forenbacher izabran je za zamjenika predsjednika Hrvatskoga dermatovenerološkog društva – dermatovenerološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske. Predsjednik Saveza liječničkih društava Jugoslavije bio je od 1950. do 1953. godine. Preminuo je 19. travnja 1982. godine u Zagrebu.
Sergije Dogan rođen je 1916. godine u Šibeniku, a studij medicine završio je u Zagrebu 1940. godine. Nakon specijalizacije iz neurologije i psihijatrije u Klinici za živčane i duševne bolesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu u istoj se ustanovi zapošljava kao liječnik i asistent. Godine 1965. izabran je za redovitog profesora neurologije i psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Osnovao je znanstvenu jedinicu za istraživanje živčanog sustava u Kliničkome bolničkom centru u Zagrebu. Dr. Sergije Dogan zaslužan je za razvoj elektroencefalografije, za konstrukciju i produkciju prvih EEG aparata u Jugoslaviji, a pridonio je i unaprjeđenju metoda neurološke rehabilitacije. Također je važno napomenuti da je bio urednik časopisa Neurologija i član redakcije časopisa Neuropsihijatrija, Archives de l’Union Médicale Balkanique i Zeitschrift für Neurologie.
Dr. Sergije Dogan umro je 17. travnja 1979. godine.
Nikola Peršić rođen je u Neumu 1920. godine. Medicinski je fakultet završio u Zagrebu, nakon čega počinje raditi kao asistent u Klinici za živčane i duševne bolesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1952. završio je specijalizaciju iz neurologije i psihijatrije, a tada postaje upraviteljem Psihijatrijskog odjela Neurološko-psihijatrijske klinike. Za redovitog profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izabran je 1969. godine.
Osnovao je Psihijatrijsku kliniku i Katedru za psihijatriju s medicinskom psihologijom i mentalnom higijenom koju je vodio kao predstojnik. U Psihijatrijskoj je klinici poslije osnovao prvi odjel socijalne psihijatrije u Jugoslaviji. Godine 1971. uredio je knjigu „Socijalna psihijatrija“, a 1973. godine pokrenuo je časopis Socijalna psihijatrija. Umro je u Zagrebu 11. srpnja 2009. godine.
Stojan Knežević rođen je u Splitu 1923. godine. Medicinu je diplomirao u Zagrebu. Specijalizaciju interne medicine započinje 1953. godine u Bolnici „Dr. J. Kajfeš“, današnji Sv. Duh, a nastavlja u Internoj klinici Rebro. Nakon položenoga specijalističkog ispita izabran je za asistenta Interne klinike Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Rebru. Godine 1978. postaje redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Dr. Stojan Knežević autor je deset udžbenika iz interne medicine, nekoliko medicinskih knjiga i niza znanstvenih i stručnih članaka. Za svoj rad dobio je razna priznanja, poput Ordena Republike sa srebrnim vijencem, Ordena bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem te diplome „Pavao Ćulumović“ i „Ladislav Rakovac“. Umro je u Zagrebu 25. srpnja 2009. godine.
Franjo Kosoković rođen je u Karlovcu 1924. godine, a medicinu je studirao u Zagrebu. Nakon završetka fakulteta 1951. godine radio je kao liječnik u rudarskoj ambulanti i bolnici Raša. Godine 1954. izabran je za zamjenika ravnatelja u DNZ-u Maksimir. Nakon položenoga specijalističkog ispita iz otorinolaringologije radi kao specijalist otorinolaringolog u DNZ-u Maksimir, a 1960. godine prelazi u Otorinolaringološku kliniku na Šalati. Godine 1979. postaje redoviti profesor otorinolaringologije, a nakon toga i predstojnik Otorinolaringološke klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Preminuo je u Zagrebu 10. kolovoza 2008. godine.
Predrag Drobnjak rođen je u Sarajevu 1924. godine, a studij medicine završio je u Zagrebu. Nakon završenoga pripravničkog staža 1952. godine izabran je za asistenta u Klinici za ženske bolesti i porode u Zagrebu. Godine 1962. pod vodstvom dr. Predraga Drobnjaka Savjetovalište za neplodnost prerasta u Odjel za ginekološku endokrinologiju i fertilitet Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a u Zagrebu. Za redovitog profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu izabran je 1974. godine.
Napisao je udžbenik za medicinske sestre „Ginekologija i porodiljstvo“, a u koautorstvu sa suradnicima objavio je knjigu „Dječja ginekologija“. Od 1964. godine bio je glavni urednik časopisa Jugoslavenska ginekologija i opstetricija te je bio glavni urednik i član uredništva Liječničkog vjesnika. Preminuo je 12. kolovoza 1984. godine u Zagrebu.
Andrija Pavić rođen je u Korčuli 1929. godine, a diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka fakulteta radi kao liječnik u DNZ-u RSUP-a u Zagrebu, a specijalistički ispit iz ginekologije i porodništva polaže 1961. godine. Do 1971. godine dr. Andrija Pavić radi u Bolnici „Dr. Mladen Stojanović“ kao voditelj Odsjeka Ginekologije II. Od 1974. godine voditelj je Ginekološkog odjela Opće bolnice u Karlovcu, a za voditelja Službe za zaštitu zdravlja i trudnica Medicinskog centra u Karlovcu izabran je 1975. godine. Godine 1981. vraća se u Zagreb gdje radi kao direktor DZ-a Sekretarijata – Ministarstva unutarnjih poslova. Te godine izabran je i za izvanrednog profesora na Katedri za ginekologiju i opstetriciju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1990. postaje savjetnikom ministra unutrašnjih poslova za zdravstvo.
Mirko Gjurašin rođen je u Našicama 1935. godine, a medicinu je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1960. godine. Specijalistički ispit iz interne medicine položio je 1968. godine u Internoj klinici Rebro, a nakon toga preuzima dužnost šefa Internog (muškog) odjela u Općoj bolnici „Dr. Andrija Štampar“ u Novoj Gradiški. Voditeljem odjela za intenzivnu skrb Klinike za unutrašnje bolesti Rebro postaje 1978. godine, a 1979. godine izabran je za ravnatelja Kliničkoga bolničkog centra u Zagrebu.
Dr. Mirko Gjurašin osniva 1982. godine prvi Zavod za hitnu i intenzivnu medicinu internističke struke kod nas te ga vodi niz godina kao pročelnik. Iduće, 1983. godine izabran je za redovitog profesora na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Prof. dr. sc. Mirka Gjurašina pamtit ćemo kao osnivača i prvog predsjednika Hrvatskog društva za intenzivnu medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora od 1992. godine, a dobitnik je i plakete Zbora „Ladislav Rakovac“.
Ante Dražančić rođen je u Šibeniku 1928. godine, a medicinu je studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1958. počinje raditi u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb gdje polaže specijalistički ispit iz ginekologije i porodništva 1961. godine. U Klinici za ženske bolesti i porode postavljen je za voditelja Odjela za patologiju trudnoće 1973. godine, a za pročelnika Centra, poslije Zavoda za prenatalnu medicinu Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb 1979. godine. Za redovitog profesora iz ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izabran je 1980. godine. Godine 1991. izabran je za predstojnika Katedre za ginekologiju i opstetriciju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U hrvatsku je medicinu, zajedno sa suradnicima, uveo mnoge nove dijagnostičke i terapijske postupke, poput amnioskopije, amniocenteze, kardiotokografije, pH-metrije, tokolize i mnoge druge. Preminuo je u Zagrebu 1. siječnja 2013. godine.
Dubravko Orlić rođen je 1944. godine u Zagrebu, gdje je i završio studij medicine. Godine 1972. zapošljava se u Klinici za ortopediju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kliničkoga bolničkog centra Zagreb. Dvije godine kasnije postaje asistent u Klinici za ortopediju, a nakon toga i sveučilišni docent ortopedije. U lipnju 1984. godine postaje redoviti profesor ortopedije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a 1998. godine trajni redoviti profesor ortopedije Sveučilišta u Zagrebu. Bio je predstojnik Klinike za ortopediju Medicinskog fakulteta i Kliničkog bolničkog centra Zagreb. U svom stručnom radu obnašao je dužnost prodekana za financije Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 1987. do 1990. godine, savjetnik ministrice zdravstva Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ane Stavljenić Rukavine bio je od 2000. do 2002.godine, pomoćnika dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu i član Dekanskog kolegija za suradnju sa Zborom u razdoblju 2000. do 2004. godine, a predsjednik Povjerenstva za ortopediju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske bio je od 2004. do 2008. godine.
Hrvoje Šobat rođen je u Zagrebu 1961. godine, a medicinu je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1985. godine. Iste je godine postao članom Hrvatskoga liječničkog zbora.
Nakon zakonom propisanoga dvogodišnjeg rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti započinje specijalizaciju iz radioterapije u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. Od 1996. godine zaposlen je u Klinici za tumore u Zagrebu. U trenutku izbora za predsjednika Hrvatskoga liječničkog zbora radio je kao liječnik specijalist radioterapije i onkologije i pomoćnik ravnatelja Klinike za tumore.
Željko Metelko rođen je u Zagrebu 30. travnja 1948. godine. U razdoblju od 1974. do 1978. godine zaposlen je kao endokrinolog u Zavodu za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac“. Doktorom medicine postaje 1988. godine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1992. godine ravnatelj je Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac“. Godine 1994. izabran je za izvanrednog profesora Medicinskog fakulteta, a 2010. godine postaje redoviti profesor u trajnom zvanju.
Obnaša i mnogobrojne funkcije: savjetnik je Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma „Vuk Vrhovac“, predsjednik je Referentnog centra za šećernu bolest Hrvatske, direktor CINDI-ja (Countrywide Integrated Noncommunicable Disease Intervention) za Hrvatsku, potpredsjednik IDF-a (International Diabetes Federation – Međunarodna dijabetička udruga) za Europu te voditelj Nacionalnog programa Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za šećernu bolest Republike Hrvatske.
Željko Krznarić rođen je u Trogiru, 25. lipnja 1960. godine. Specijalist je interne medicine, s užom specijalizacijom iz gastroenterologije i hepatologije, znanstveni savjetnik, redovni profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, posebni savjetnik Rektora Sveučilišta u Zagrebu za biomedicinu, zdravlje i prehranu te ponovno izabrani predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora. Od 1984. do 1988. godine zaposlen je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Centar za medicinska istraživanja. Od 1993. godine radi u Zavodu za gastroenterologiju Klinike za unutarnje bolesti te kao djelatnik Klinike za unutarnje bolesti i pročelnik Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju. Osnivač je Centra za kliničku prehranu, ambulante za kliničku prehranu te konzilijarne službe za kliničku prehranu KBC Zagreb. Zaposlen je također kao redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu od 2015. godine. Dobitnik je Diplome Hrvatskog liječničkog zbora, nagrade Medical University Pleven, Bulgaria for Successful Partnership, Excellency of ESPEN for contribution as a member of Educational and Clinical Practice Committee, te Award of Excellence, časopisa Nutrition.